Sloboda

Duhovi su krotko se povukli u grobove
vratili na spavanje kad sam počela ponovo
Jesti u ponoć slasne tulumbe
sir sudžuku
prditi kao balkanske muškarčine
psovati kako ne misle da trebaju pričati dame izgovoriti stvari kao:
drkanje, kao tužna zamjena za
slatko prekrasno
jebanje!
Urlati, smijati se
Jutrima krvnički bez milosti
brati svježe cvijeće, kao upozorenje
Stavljati ih u u visoke staklene vaze na stolove, samo onako,
ukras za ručak, koji opet kasni
cvijeće koje je moglo živjeti još dugo
cvijeće koje mi onda umire na oči
izazivati
Svijet se vratio u normalu kad me
prestalo biti briga
za pčele, ovce, sve druge predznake sudnjeg dana kad sam zaboravila
kojeg se to boga
bojim više no ijednog drugog
Kad sam vidjela vlastitu usnu povijenu na gore i shvatila da ne znam
ko bi baš u ovoj priči bio superjunak i ko koga da spasi
ali ja sam Joker, prvi glavni jedini
As u svom u rukavu
da sam sama u svemiru svoje glave, sama,
O, Užasu i radosti samoće, sama kao kad sam
ležeći na klupi u četiri ujutro gledala nebo i, i dalje vidjela samo
Udaljene titrave tačkice, dekor, to i ništa više, to i
nikakvo obećanje raja ili
Vanzemaljaca koji znaju više od nas koji ih
čekamo slutimo nadamo se kao
Rodbini iz daljine koja nosi neke poklone ili vijesti, sama, i da je to

Sloboda krvi sloboda daha sloboda misli koja može uvijek
Biti ona neka druga ali da ću
u inat i sebi i njima
Birati reći istinu da ne moram da pamtim laž
Birati laž jer se odavno ne sjećam koje istine treba da se sjetim

Ali svakako je svejedno, sve jedno, izazivam kad ponavljam sve je
Jedno jedna smo
Krvoločna veganska mesožderka jedna smo
Misao, ti i ja, ti kojeg sam izmislila besramno dovela u pjesme uz
Fanfare i rekla: džaba vam,
i pjesme i prstenje lijepe ruke i kite, ovog ovakvog
Hoću, njega sam vam ja sanjala
a izostavila da odavno da godinama da dugo dugo
Nit spavam nit sanjam, da nisam donedavno a onda:

Sebi sam, vidite, već umrla koji put već sam
Progutala previše straha i sad se samo širi
to more to nebo
Tišine i sablasnog toplog plavetnila u meni, tačno tako
Sablasno a toplo, odvratno a milo,
spokojno i tiho i bez ikakve grimase mogu
Posmatrati mačke ili slušati neku
Novu a klasičnu muziku dok pišem ovo i molim:
Please, come out and play, vrati se
Dragi moj Arijele, spavaj, aveti , sama sam
Konačno mi ne trebaš da klimneš glavom sama
A tako slobodna da volim sve što ću i samo
jagodicom prsta
Dotaknuti nježno,
sve što samo pjeva
kad krenem da plešem sve što šuti mudro

Kad mi treba uho,
sama,
a tako mi nedostaješ da vidiš da mi ne
Nedostaješ, da mogu i ovako
Izmišljotino, laveži jedna obična zaostavština si od
Polomljenih riječi napuklih snova nikad beskorisna meni već svakome
ali nisi se meni
Ostavio kako se nisam ni ja čuvala za tebe, a nisam, znaš li, da nisam

Prevarila
Da sam bila i ostala
senilna baba koja priča priče iz ratova
koje nije vidjela a ne sjeća se
Da li je popila lijekove za senilnost za nesanicu
za ljubav izmišljenu koja čovjeka izludi tako
Pametno da se
svakome osim sebi samom čini lud ali šta da radi kralj nego da
Popije vodu i kaže
sad je mir, sad je sve dobro sad smo svi
Tako pametni tako mirni tako tihi niko ne čuje
ni duhove ni muziku niko ne pleše
Neizazavan nepozvan neki tango
sam na ulici niko ne umire, jer mu se eto, hoće, jer među
Živima neće naći što je ubio pa sad žali i plače jer
samo svoje ruke vidi i, samo one su
Krvave, ljubavi
Slobodna sam, a koja bila je cijena ne pita
niko kako ne pita niko za
krvavu ruku ili prljav obraz
Da vodi kući, slobodna sam da te
Ne čujem kad zoveš:
Dosta, ne kažeš, hej, tu si foru na mene već
Potrošila zato smo se
potrošili zato se
ne čujemo
ne vidimo
više
zato što si

Ipak
senilna baba koja pamti sve sem da pravi krugove
Koja pamti sve
do jedne tačke kad je pukla tikva ali
Njena, kad je mozak prsnuo bez metka kad je duša pobjegla bez smrti

Ja sam
Zombi, bez duha, moja mrtva ljubav

za sve čega nema
okačena na
Mali gospodski šeširić, cvjetić, ljubičica možda
Lavanda il’ slično

Ne zamjerim ali ipak zamjerim – pokopaj, zatuci opet, reci
Slušaj, sve smo rekli, slušaj slupali smo se
odavno, nisam im'o srca reći
Oboje smo mrtvi, ljubavi, vrijeme nam je poći

Slobodan ne piše pjesme o slobodi, zarobljen tako za nju
preklinje i moli
Stvarno slobodan je
Diše
Oboje smo goli, dođi, nema više
U očima tajni u tijelima želje u rukama snage
Dođi, šuti, moli
Samo boga dragog
ako taj postoji samo takav smio je
Tako da se voli

2 komentara

  1. Pa, bivšoj je ljubavi ona neka kukulele očito tako da je dobro da se čini taj osjećaj, mada čim se piše ne valja, bolje bi bilo da slova o tome ne napišem više pa makar laprdala o lalama čitav život, e tad bi bilo boli me tuki. 😀 a
    Ali fala na čitanju u svakom slučaju. I na savjetu za estetiku tu prošli put

Komentariši